,,Ovo neće biti tekst o tome kako sam se borila sa postporodjajnom depresijom jer internet je pun simptoma i načina borbe sa istom. Ovo će biti tekst o tome kako sam spriječila da mi se isto ponovi posle drugog porodjaja.“

Odlučila sam da vam napišem o mojoj borbi sa postporodjajnom depresijom. Ovo neće biti tekst o tome kako sam se borila sa postporodjajnom depresijom jer internet je pun simptoma i načina borbe sa istom. Ovo će biti tekst o tome kako sam spriječila da mi se isto ponovi posle drugog porodjaja. Znam da će mnogi od vas biti skeptični i možda neće vjerovati da je tako nešto moguće spriječiti ali meni je uspjelo, opet to sam ja, svi smo različiti i svi imamo svoje načine kako se nosimo sa tim stvarima koje nisu ni malo lake ni bezazlene. Ovo je moj način


Prvi put sam ostala u drugom stanju kada sam imala 20 godina, dakle pre 15 godina, trudnoća je protekla što bi se reklo školski, porod za prvorotku kažu brz i lagan, ako mene pitate mislim da me tada slomio odnos doktora prema meni, vrlo sraman, neprofesionalan i ponižavajuci, na žalost i danas imamo porodilja koje se susreću sa takvim groznim ponašanjem medicinskog osoblja što je za svaku osudu, ali to je neka druga tema.

Bilo kako bilo moj sin se rodio živ i zdrav, ja presretna, posle dva sata provedena u sali prebacuju me u sobu i sestra mi je dodala sjećam se plazmu i sok, pojela sam malo i osjetila nekakav čudan val tuge koji me odjednom preplavio i počela sam plakati…. Nisam prestala mjesecima, plakanje i nespavanje su me bukvalno uništavali, svakodnevno. Ono što je tragično u svemu tome je što nisam znala šta me snašlo, nisam znala ništa o postporpdjajnoj depresiji, a niko od doktora nije imao volju ili želju da se pozabavi time i pomogne mi na bilo koji način, podršku tadašnjeg supruga nisam imala, imala sam samo svoje tetke ali u tom periodu sam bila toliko zatvorena da sam malo o tome pričala, zapravo nikako, borila sam se sama sa svim tim meni potpuno nepoznatim stanjem, da, izabrala sam najteži način.
Jedanest ili dvanest godina kasnije u drugom braku nisam lako ostala trudna, imala sam jedan pobačaj u ranoj trudnoći i 8 mjeseci kasnije sam ponovo ostala u drugom stanju. Prvi mjeseci trudnoće , briga da se beba fino razvija a onda od 7 mjeseca javlja se strah od poroda i depresije koja me pretpostavljala sam vreba i čeka. Moju doktoricu sam upoznala sa svim što se dešavalo ranije i pomogla mi je da u Banja Luci nadjem dobru doktoricu koja će me poroditi kako sam mislila uz epiduralnu anesteziju pa kako neće biti bolova i trauma na porodu tako neće biti ni depresije mislila sam ja

Sve je išlo po planu, porod je bio indukovan jer moj sin nije želeo napolje Porodila sam se bez epiduralne brzo i lagano, prebačena sam u sobu, prvi dan nisam mislila o depresiji, uživala sam sa bebom, drugi dan takodje ali tog drugog dana uveče počela sam da osjećam da dolazi ta tuga koje sam se najviše plašila, to je grozan osjećaj, mogu slobodno reci odvratan, nešto što vas obuzima i parališe vas, nemate snage da to spriječite. Ovaj put sam znala šta to znači, bila sam spremna iako sam mislila da će proći bez toga ali očigledno neće moći, e pa vrijeme je da se suočimo pomislila sam i odmjerimo snage. Ustala sam i otišla u kupatilo, koje je bilo vrlo lijepo i pristojno uredjeno, stala sam pred ogledalo i rekla sam sebi ovako: “ Sada ćemo ja i ti porazgovarati. Svjesna si da ako sada počneš plakati nećeš se zaustaviti mjesecima, nećeš spavati ni jesti, bićeš kao biljka i pitanje je da li ćeš uopšte ovaj put preživiti, mislim da ovaj put to sebi ne smiješ dozvoliti, budi jaka, ako već moraš da dozvoliš depresiji da te ulovi neka to bude kod kuće, kada budeš na svom terenu okružena svojim ljudima, ne ovdje, ovdje si zatvorena i to će sve situaciju samo pogoršati.

Misli na ove žene koje su ovdje došle da rode svoje mrtve bebe, misli na njihov bol, misli na one žene čije su bebice na inenzivnoj njezi i svaki put kada se vrata sobe otvore one očekuju najgore vijesti iako se nadaju najboljima, misli na njihov bol, sramota je da te vide da plačeš, pitaće te zašto plačeš a šta ćeš ti njima reći, ti si rodila zdravu bebu, ti si zdrava i nedopustivo je da sada upadneš u sav taj bol, nećeš i tačka“
Ljutito sam izašla iz kupatila kao da sam upravo tamo ostavila jednu losu osobu kojoj sam konačno rekla sve šta joj sleduje, zatim sam sjela na svoj krevet i ne mogu reći da sam osjetila ogromno olakšanje ali dovoljno da zaustavi suze i smanji tugu bar privremeno.

Za vrijeme boravka u bolnici još sam jednom imala potrebu na kratko sa sobom porazgovarati
Kada smo došli kući nije bilo ni traga tuge u mojoj duši već samo beskrajna sreća kako i treba da bude. Od tada je prošlo tri ipo godine.
Drage moje terapiju razgovora lice u lice sa samom sobom koristim i danas u nekim situacijama djeluje, bar kod mene.
Želim trudnicama laganu i bezbrižnu trudnoću i što lakši porod, a svim mamama da uživaju u svakom danu sa svojom dječicom jer kakav god dan nam bio na kraju nam ostaje samo da se zahvalimo Bogu što nam je dao priliku da se ostvarimo u najljepšoj ulozi i uspješno savladamo sve izazove na tom putu da naša djeca jednog dana budu dobri ljudi, što je na kraju pored zdravlja i najbitnije!


Toliko od mene, sve vas puno pozdravljam

Hvala našoj članici Indira Celović Mustafić na izdvojenom vremenu i podeljenom iskustvu koje će našim ostalim članicama sigurno značiti ukoliko se budu našle u sličnoj situaciji.

Ostavite komentar