„Ja sama vodim malog u dežurnu gdje ga onako bez imalo osjećaja i nježnosti na živo ušiva stariji doktor a ja sva plačna i prestrašena osjetim bol u stomaku, 35 tj trudna. „

Pa da počnemo.

Dok se moj stariji sin igrao slučajno je pao i dobro rasjekao usnu udarcem od stakleni stol. Ja sama vodim malog u dežurnu gdje ga onako bez imalo osjećaja i nježnosti na živo ušiva stariji doktor a ja sva plačna i prestrašena osjetim bol u stomaku, 35 tj trudna. Odlazimo kući a bol ne prestaje svako malo novi jači bolovi. Ujutro se javljam ginekologu gdje on daje mišljenje da je sve uredu i da očekujem porod krajem sljedećeg mjeseca.

Trazim ctg, uradim bolove ne pokazuje a ja bolove osjećam. Naveče se vraćam u bolnicu gdje me pregledaju – otvorena 4 prsta. Idem za Zenicu i tu me primaju na odjel za porodjaj. Cijelu noć bolovi i ujutro sam rodila djevojčicu tešku 1.870 i 43 cm. Odmah su je u inkubator odnijeli i poslije svih pregleda su ustanovili da ima anomaliju na srcu. Srčane komore se nisu zatvorile na vrijeme. Nju odvoze za Sarajevo kod doktora Zijada Begića na pregled a ja ostajem u Zenici i čekam rezultate.

Nakon par sati zove me sestra koja je bila u pratnji bebe i javlja najljepšu moguću vijest, anomalija nije opasna i neće biti potrebno raditi operaciju dok ne vide kako će se stanje razvijati dok beba bude rasla jer su misljenja da će se sve samo zatvoriti i hvala Bogu tako je i bilo. Iz bolnice smo izašle sa 2 kg i uz redovne kontrole moja Ena je izrasla u prekrasnu zdravu djevojčicu koja sad hvala Bogu nema ni jedan zdravstveni problem a svoje vršnjake je stigla sa kilazom.

Hvala mama Aneli na podeljenom iskustvu i kao što vidite samo treba imati puno snage i volje da se preguraju i najstrašnije prognoze jer one na prvi pogled mogu biti pogrešne. Emice želimo ti bežbrižno i srećno detinjstvo i da te kao i na rodjenju sreća uvek u životu prati.

Ostavite komentar